Emir Preldžić, nekadašnji košarkaški reprezentativac Turske, govorio je za Basketball Sphere o brojnim temama.
Nakon sjajne karijere koju je napravio igrajući u Turskoj za Fenerbahce, Galatasaray i Darussafaku, Preldžić se prije nekoliko godina vratio u Bosnu i Hercegovinu. Jedan od igrača koji su bili preteča modernog krilnog centra, sada uživa u mirnijem životu nastupajući za Orlovik iz Žepča, gdje još uvijek pokazuje da magija nije nestala iz ruku.
Ipak, neke druge stvari su presudile. Porodica je na prvom mjestu, a Istanbul se nije činio kao grad u kojem je htio da osnuje svoju. Stoga, povratak kući je bio prava opcija za njega.
“Ja i, u tom trenutku, djevojka smo se vratili da osnujemo porodicu i da dobijemo djecu. Kući da smo, da nam je lakše. Vidio sam saigrače, neke koji su često putovali sa djecom i provodili sezone u Istanbulu, to je teško. Najviše zbog toga sam se vratio“, započeo je Emir Preldžić za Basketball Sphere.
U posljednjim godinama vidimo igrače kako nastupaju i do ranih četrdesetih godina na najvišem nivou, ali se dugogodišnja zvijezda Fenerbahcea odlučila na nešto mirniji tempo već sa 32.
“Iskreno, dobio sam ponudu od Darussafake, što se ja sjećam da su mene direktno kontaktirali. Prije dvije godine su me zvali jer su mislili da imam još snage i svega u nogama da izdržim da izdržim tursku ligu. Sad su već i dječica tu i lijep je život kod nas u Bosni. Ostao sam tu gdje jesam.”
Svojevremeno je kao 20-godišnjak pojačao Fenerbahce i odmah, s još nekoliko mladih igrača “žuto-plavih”, dobio priliku da zaigra – spona je bio legendarni Bogdan Tanjević, koji se nikada nije libio dati priliku mladom igraču. Danas je situacija drugačija.
“Kako i sami vidite, nisu moguće te stvari danas. Odmah se traži da se naprave rezultati. Tako i da treneri rade sa već starijim igračima i igračima koji imaju iskustva, te samo takve i traže. Vrlo teško da vidite jednog ili dva igrača da ima ispod 22-3 godine. Manjak je i te vrste trenera što su pravili igrače. Bogdana Tanjevića, Duleta Vujoševića i takve teško da imate, da imaju petlju da puste igrača da se afirmišu kroz igru. Sada je to kroz koledž ili kroz neke slabije evropske lige, da bi se steklo iskustvo za napredak i, na kraju, Euroligu.”
Pored svih uspjeha sa reprezentacijom Turske, pa čak i nekih legendarnih šuteva poput onog protiv Australije na Svjetskom prvenstvu 2014. godine, ostao je žal. Dres Bosne i Hercegovine je nešto za čim i dalje žudi.
“Velika je žal. Kroz karijeru sam tri-četiri puta pokušavao da dođem i da pokušam da sredim papire, da molim FIBA-u. Nažalost, nisam uspio. Sa Bošom Tanjevićem smo pokušavali, sa Samirom Seleskovićem i sa svim ljudima sa kojima sam radio. Nažalost, zbog slovenačkog pasoša nisam mogao. Ostaje žal sigurno. Kada se pitam: ‘Šta bih volio u karijeri?’ Onda je to da sam barem jednom obukao dres reprezentacije.”
Do kraja karijere nije ostalo mnogo, a posao trenera, barem u ovom trenutku, nije nešto što bi želio da radi. Kroz nekoliko godina, situacija bi mogla i da se promijeni.
“Tu sam, u našem klubu. Sigurno da ću se zadržati. Kao trener mlađih selekcija ili kao sportski direktor tima, ali da budem odmah trener, ne vjerujem. Nakon 22 godine, želim malo da se odmorim od parketa, pa ćemo da vidimo poslije dvije ili tri godine šta ćemo dalje“, zaključio je Emir Preldžić za Basketball Sphere.