Treći uzastopni izostanak s nogometnog Svjetskog prvenstva 2026. godine težak je udarac za italijanski nogomet i sistem koji vapi za sveobuhvatnim reformama, kako na tehničkoj razini, tako i u pogledu zastarjele infrastrukture.
Domaćinstvo Evropskog prvenstva 2032., koje će Italija organizirati zajedno s Turskom, predstavlja zlatnu priliku za pokretanje infrastrukturnih projekata koji su uglavnom ostali na razini planova još od Svjetskog prvenstva 1990. godine, piše Goal.com.
Dok je Turska značajno unaprijedila svoje objekte, od Vodafone Parka u Istanbulu do stadiona Yeni Hatay u Antakyji, budućnost italijanskih stadiona ostaje neizvjesna. Čini se da jedino Allianz Stadium u Torinu, dom Juventusa, zadovoljava savremene standarde.
Uz Juventus, vlastiti stadion posjeduju još samo Udinese, Atalanta i Sassuolo. Milan i Inter najavili su planove za izgradnju novog stadiona koji bi zamijenio San Siro, Roma je predstavila projekt u Pietralati, a Lazio u Flaminiju. Iako Cagliari također bilježi određeni napredak, svi ti projekti i dalje su samo na papiru, a radovi ni na jednom od njih još nisu započeli.
Iako je do Evropskog prvenstva ostalo šest godina, to se ne smatra dovoljnim vremenom za dovršetak svih birokratskih procedura i izgradnju novih stadiona. Predsjednik UEFA-e Aleksander Čeferin uputio je oštro upozorenje Italiji nakon ispadanja u baražu za Svjetsko prvenstvo 2026. protiv Bosne i Hercegovine.
“Vaša nogometna infrastruktura među najgorima je u Evropi. Očekujem da je dovedete u red, inače prvenstva u Italiji neće biti”, poručio je Čeferin.
Postoji stvarna opasnost da Turska postane jedini domaćin takmičenja , s obzirom na to da Italija trenutno ima samo jedan stadion koji zadovoljava standarde UEFA, a potrebno joj je još pet.
Gradovi kandidati moraju do jula dostaviti Italijanskom nogometnom savezu (FIGC) dokaze o napretku radova. Savez će potom u jesen započeti razgovore s UEFA-om o odabranim stadionima, dok bi stvarni početak gradnje trebao uslijediti u martu 2027. godine.
Pred Italijom je prava utrka s vremenom, ali i borba za prevlast između nogometnog saveza i vlade. Uspjeh ovisi o stvaranju novih izvora prihoda koji se tek trebaju ostvariti, počevši od naknada od sportskog klađenja, procijenjenih na oko 200 miliona eura godišnje.