Ivica Osim rođen je 6. maja 1941. u Sarajevu, a preminuo 1. maja 2022. u Grazu, svega nekoliko dana prije svog 81. rođendana.
Bio je jedan od najuglednijih nogometnih trenera s ovih prostora i istinska legenda bosanskohercegovačkog i jugoslavenskog nogometa. Osim je iza sebe ostavio bogatu karijeru – najprije kao vrhunski vezni igrač, a zatim kao harizmatični strateg koji je uspješno vodio klubove i reprezentacije na domaćem i međunarodnom planu.
Bio je igrač fantastične tehnike, nepredvidljivog driblinga i fantastičnog šuta. Nogomet kakav je on igrao bio je avangarda na terenima bivše države. Stilom igre podsjećao je na ondašnje brazilske virtuoze, zbog čega je dobio nadimak Strauss s Grbavice.
Devet godina bio je ljubimac navijača Želje, a vani je još igrao i za nizozemski Zwolle te francuske klubove Sedan, Strasbourg i Valenciennes. Za reprezentaciju bivše Jugoslavije odigrao je 16 utakmica i zabio osam golova te bio član izabrane vrste koja je na EP-u 1968. osvojila srebro.
U trenerskim vodama stekao je još veći ugled. Njegov Željezničar iz 1980-ih godina pamtit će se po atraktivnom i modernom nogometu koji je kulminirao plasmanom u polufinale Kupa UEFA 1985. godine. Bio je izbornik reprezentacije Jugoslavije od 1986. do 1992. godine i vodio je ekipu na Evropskom prvenstvu 1990. u Italiji.
Iako je imao veliku podršku javnosti, Osim je napustio klupu reprezentacije nakon izbijanja rata u njegovoj domovini, izjavivši:
“Moja zemlja više ne postoji, kako da ja vodim njenu reprezentaciju?”
U inozemstvu je stekao duboko poštovanje, posebno u Austriji i Japanu. U Grazu je s velikim uspjehom vodio Sturm, osvojivši dvostruku krunu i uvevši klub u Ligu prvaka.
U Japanu je najprije vodio JEF United, a zatim i japansku reprezentaciju. Iako ga je moždani udar prisilio da se povuče iz trenerskog posla 2007. godine, ostao je važna figura japanskog nogometa i savjetnik nogometnog saveza.
Svojevremeno ga je htio dovesti Real Madrid, ali taj klub odbio je u dva navrata:
“Iskreno rečeno, bojao sam se, nisam znao što ću tamo. Da me netko tada pitao – što ideš? Ipak je to dobra stvar, čast je to, samo lud čovjek može odbiti. Ja nisam, ali jednostavno sam sebe pitao – a što ću sad tamo. Toliko je velikih imena, toliko je velik klub da se moraš pitati, ako si malo korektan, što ću, što ću ja sad govoriti, što ja znam, Butragueñu ili Sanchezu ili Hierru ili drugim igračima što trebaju raditi.”